Prostor/Vrijeme/Autor u Francuskom paviljonu

Prostor/Vrijeme/Autor u Francuskom paviljonu

Boris Cvjetanović, Luka Kedžo, Silvestar Kolbas, Mario Kučera, Jerko Macura, Nives Milješić, Barbara Šarić, Nikola Zelmanović i Tajana Zver sudionici su fotografske izložbe Prostor/Vrijeme/Autor koja se otvara 1.ožujka u Francuskom paviljonu Studentskog centra u Zagrebu. Svaki od njih imao je priliku fotografirati unutrašnjost Paviljona na jedan dan u istom vremenskom periodu: od 10 do 18 sati. Prilikom snimanja svaki je fotograf bio slobodan koristiti prostor prema vlastitom nahođenju. Intervencija nije bila dozvoljena u smislu narušavanja prostora, no dozvoljena je bila dodatna oprema, rekviziti (subjekti i objekti), prema individualnim željama pojedinačnih autora.

Cilj projekta je bio istražiti koliko istost uvjetuje različitosti, koliko je ona stvar osobnog izričaja, a koliko zadatosti nametnutih uvjeta.

Autorice projekta su Iva Prosoli i Nina Đurđević.

“San o dalekim prostranstvima začet je u misli o omeđenom prostoru. Prije pohoda na nepoznato, veliki osvajači egzotičnih zemalja bili su zatočenici umilnih pritvora vlastitih soba. U tim sobama, u tim poznatim prostorima gospodare potencijali čežnjivih daljina, a svaki pokušaj viđenja prostora na isti način je nemoguć. Jer vlastitih soba ima koliko i različitih osoba, kao što u neiybježnom protoku vremena jedna pojava nikad nije ista.

Boris Cvjetanović, Luka Kedžo, Silvestar Kolbas, Mario Kučera, Jerko Macura, Nives Milješić, Barbara Šarić, Nikola Zelmanović i Tajana Zver ostali su izvan prostora u koji su na kratko uronili i time nam omogućili da zamislimo njegove potencijalne verzije.

Za Borisa Cvjetanovića taj prostor predstavljen je kao algoritam svedenosti u nastajanju. Prije nego što zamislimo gotove prostorne strukture, možemo se osloniti na njegov jednostavan narativ logičkih, gotovo geometrijskih figura koje se nenametljivo prikradaju percepciji posmatrača, ostavljajući pažnju daleko izvan fokusa dovršenog.

U naglašenoj igri svjetlosti i konkretnosti koju nam nudi opus Silvestra Kolbasa ponuđeno je nekoliko tumačenja postojeće panorame – prostor konkretizovan aktivnošću čovjeka u njemu, i prostor prepušten sam sebi u apstraktnoj teksturi nagovještaja s one strane posmatračke logike. Nasuprot tome, ili možda baš sasvim prikladno se nastavljajući na to, Luka Kedžo osvjetljava funkcionalnost zamišljene prostorije kao karakteristiku njene protočnosti, pokreta u statičnosti, blagog potresa u izgradnji.

Mario Kučera i Jerko Macura vode nas na put izvan vlastite sobe. Kučera to čini sjenovito-dirljivim pokušajem romantiziranja onoga što vidimo i što bi moglo biti poznato da nije zauvijek izobličeno maštom. Jerko Macura osvježava ideju putovanja i prerušava poznato u čežnju za nepoznatim pri čemu se jasne granice između ova dva gube.

Tu igru čežnje dalje nastavlja Nikola Zelmanović ne oduzimajući pritom ništa od zavodljivosti i ljepote nagovještaja. Barbara Šarić nam nudi moguće opcije funkcionalnog prostranstva koje počinje iza svojih granica, a Nives Milješić iskorakom u medij riječi pretpostavlja mogući epitaf svakog zamišljenog toposa.

I na kraju, oduzmemo li putovanju osvajačke ćudljivosti, dolazimo do ranjivosti i magnetske privlačnosti poznate teritorije, koju Tajana Zver lako prepoznaje prepuštajući auditorijumu svako dalje reprogramiranje poznatih detalja u (pre)poznatom okruženju.

Kad su autori izašli iz prostora koji su na trenutak zauvijek narušili, tiho su za sobom ostavili otškrinuta vrata za nove moreplove. Geografska mapa neosvojenih daljina može se docrtati ponovno probuđenom, zapravo nikad izgubljenom čežnjom za nepoznatim koja se pretvara u prepoznavanje već doživljene ljepote.” (Pregdovor Radmile Ercegovac)